Nepolitikin Zabavnik

Tajne poštarske torbe

Vojvoda i Skinsi

Jedne zime, otprilike pet godina od danas unazad, kada smo bili umotani kao Eskimi i natovareni kao Šerpasi, jer „letači“ su uskakali na reone na koje redovni poštari taj dan nisu došli. A tko lijeti – Firmi vrijedi! Ujutro oko 07:30 ? prilazi mi šef dok na hodniku stare zgrade između tri ogromna jonska stuba koji ukružuju uglačano stepenište, stojimo i uz pljugu čekamo raspored. Prilazi pravo meni. „ Ideš na „55.“ „55.?“ , „ Jel to Vojvodin rejon? „ – „ Da“. „ok…“ Nastavlja:  „ Arsić!“, „ Ti ideš na 63.!“ , „Milutinović…“ . Gasim cigaru i posle par koraka ulazim u salu sa sto dvadeset ljudi. Stolovi po 6 komada poređani šlihterima leđa uz leđa u redovima tako da oni koji sede za stolovima iza sebe imaju prostora da ustanu prođu, dođu… Nekoliko stolova kontrolora i ogromna vaga?! Prva pomisao, još pre današnjeg dana, da nije stočna? Ma garant’ je’!

torba

Bauljam između redova i lagano se krećem ka delu sale sa Vojvodinim stolom. Vojvoda je dobio nadimak od Vojvodić. A pošto je deklarisani lala, autonomaš, obožavatelj žena, brzog točka i dobre hrane, znao je da primi šalu na svoj račun. Ali nije ostajao dužan…

Sedam za sto i bacam se na posao, ekipa oko mene mi dodaje instrukcije jer sam u Bloku 9 , na kom Vojvoda radi, bio svega par puta. Taj deo grada je nekada bila ružna pustara. Sad je ružna pustara sa dosta zgrada. Istih. Pogubiš se ’oma. Posle malo dužeg pakovanja, zapalim na prvi bus koji vodi ka Bloku 9, i posle pola sata ispadam direktno na prvi ulaz. Dan je počeo. Ređaju se ulazi, Ispravni i neispravni interfoni. Ispravna i neispravna vrata. Ulazi bez vrata. Razbacana prezimena iškrabana flomasterom, hemijskom, od neprepoznatljivog do grafita na sandučetu. Masa neobeleženih. Samo brojevi, 15, 8, 233, 56, 37, 55, 2, 14… Liftovi koji rade do pola, i prazna okna za liftove koje su investitori zaboravili da ugrade. Prilazi za invalide pod nagibom od 75%, nisam validan da komentarišem, ali probao sam peške da se popnem. Umalo nisam vrat slomio. Jebem im mater!

Napokon prvi lokal, posle 2 stepena ispod nule, znam da me čeka minimum 2 minuta toplotnog udara unutra. Firma se očigledno bavi plastikom, sudeći po raznim uzorcima razbacanim okolo, a dve devojke koje sede jedna naspram druge i ne odvajaju oči od monitora, rade punom parom, čuje se faks mašina… štampač, nekome zvoni telefon? Javlja sa brineta s’leva. Totalno nečujno. Prilazim pegavom plavom oku s’desne strane: „ Ljubavi, kome ja ovde dostavljam poštu? Znaš, vašeg poštara su sinoć ispred ulaza prebili neki Skinhedi pa ga ja menjam. Al’ biće on dobro. Za mesec… Dva..“ Nakon ove izgovorene rečenice, ona pokri lice rukama sa zgroženim izrazom koji se pretvarao u strah. A ja sve što sam primetio bile su njene sise ispod bele košulje koje su se nadimale sve više i više odavajući rad njenog srca.sise

„ Šta kažete?“ , izgovorila je, jedva, „Rekoh sinoć su ga..“ – „Ma jel živ!?“ – „Pa jeste, živ je .Al su ga ubili od batina.“ –„Pa u kojoj je bolnici?“- „ Pa na VMA.“ „Ovde ne mogu da mu zavare kosti.“ „ ??????“ – „ Da tol’ko su ga tukli da su mu polomili pola lica..“ nastavljam da kenjam i gledam kako joj suze već klize niz lice. Usput dok sam Vojvodu, opisivao kao žrtvu sam iskusno obavio primopredaju pošte , popio čašu vode, i maznuo karamelu iz činije sa šanka.

Izašao sam napolje i ostavio je u neverici. Igra je počela. Vojvoda, koji je taj dan uzeo slobodan da bi registrovao motor, će biti verziran na polilklinici, VMA, Institutu , pokrajinskoj, urgentnom… Milijarde kombinacije da vidimo kako oni vide nas.

Nekoliko ulaza dalje na samom ćošku sa poslednjom trećinom terena, Kafana, „Melisa“ , jbt. Kakvo glupo ime, pomislio sam u sebi a onda pogledavši u sledeći koverat, shvatio da je moje odredište upravo tu. U „Melisi“. Prilazim i čujem šargiju pomešanu sa violinom i harmonikom. Dajem sebi prednost od nekoliko sekundi. Bosanci. Njihova kafana. Vojvoda je deklarisani autonomaš. Kako li on ove radi? Nema dalje i u sledećem sekundu upadam unutra: „Pomaže bog! I Dobar dan!“ 

 „ Bog ti pomog’o –čuje se iz nekog dela iz drugog „dobar dan…“ Prilazim mladom kelneru obučenom po propisu u svom uskom prsluku i besprekorno beloj košulji sa mašnom: „ Jeli, bracika, Ko ovde preuzima poštu?“ – On me gleda prvo belo, a onda nestaje brzinom munje i vraća se nakon dvaes’ sekundi sa ljudinom od nekih 190cm visine i 120 kg težine, izbrijanog preplanulog lica, rumenog od rakije, u sakou dovoljno širokom da u njega može da stane „škorpion“. „ Izvol’ Poštar?!“ Malo napadno, ali bez ikakve doze neljubaznosti. „ Izvin’te ko preuzima poštu? Treba neko da i overi i potpiše dokumenta.“ – vidim da me i on gleda u belo, „ Ja znate menjam vašeg poštara , Vojvodića…“ – „ A! Pa što ne kažeš! Ajde ’vamo za sto!“ I odjednom rukom pokazujući sedam sa njim i njegova dva identična pajtosa u širokom separeu te picerijske roštiljnice u kojoj se služi sarma. „ A đe nam je Vojvoda?“ – pita jedan od ove dvojice koji su već bili tu dok je prvi boske koji me doveo, dozivao konobaricu: „ Marina!!! Marina!!  Smanji to sranje i donesi mi pečat iz fijoke!!!“ – „ Šta???“ „ „PEČAT!!!“  – „ Jebem te gluvu…“ i maše joj kovertama a ona klimajući glavom daje do znanja da joj se probudila svest otkud ona tu.

„ Vojvoda?“ – „ Da , on. Što ne radi, a?!“ „ Pa niste čuli?“ – „Šta čuo?“ – Gledam kako mu se lice krivi u grimasu zajedno sa svim prisutnima i odlučujem da idemo sa zajebancijom do kraja. Kad je bal, nek se jebe i princeza! „ Pa Vojvodu su sinoć ispred kuće, pošto je on s’ovim autonomašima…“ – naginjem glavu zaverenički, al me ovi posmatraju ko hipnotisani, „ …sačekali neki Skinhedi i ubili boga u nje mu. Lancima, bejzbol palicama, polupali mu motor… E, a imo kacigu, pola face su mu pocepali dok su mu je skiniuli na silu… ma horror.. Ne znam kako niste čuli…“

skinsi

„ Ma Ko??! „ „ Šta pričaš!!!!“  -„…života ti?“ ,Pita me rmpalija sa izrazom serijskog samoubice. „ Ozbiljno ljudi…“ , i popivši na iskap onu rakiju od 0,5, pokupim torbu i cap! Iz separea. „ Žurim ljudi! Vidimo se sutra! „ – „ Ma čekaj!“ –dere se gazda, „ U kojoj je bolnici?!“ , „ Jebote leb’ nakav’ čo’ek…??? „ – Sad se već obraća ekipi, „ Ma jA! – nadovezuje se serijski samoubica, „ Mi se vazda dobro zajebavali, što oko politike , što oko riiiiba, Ma nać’ će ih ovi moji mali. Jebaće im majku.“ – „ I šta kažeš ? Đe je?! „ – pita me već unezvereni vlasnik eminentno bosanke picaćevabdžinice čija klijantela zelenaši travu po livadi. – „Pa na Urgentnom!“ , Sad sam već i ja kao „popizdeo“ , i odmahujući izlazim napolje. Mislim se u sebi, alaj će sutra Vojvodi biti zajebavancija kada se vrati na teren. Svakog sledećeg kog sam sreo a da me pitao gde je? Ja bih pevao istu pesmu. Ceo dan.

Sledećeg dana po povratku sa nekog drugog terena, Vojvodu sam video ujutro, ali samo ono kroz prolaz, „Sve ok?“- „ok!“ –„ok.“ Nisam mu rekao ni reč. Ulazim na glavna vrata u hodnik dugačak dvadeset i širok tri i po metra pod neonkama, premoren od bauljanja po periferiji kad, sa druge strane, ni manje ni više Vojvodić! Ulazi na suprotna vrata i čim me ugleda kreće ka meni. Nemam kud! Kontam, najeb’o sam! Prilazi mi polako, sa onim njegovim ozbiljnim izrazom na licu, stavlja mi desnu ruku na levo rame, i polako, kreće histerično da se smeje!!!! Savijajući se i vrišteći – „ Pa ti mali nisi normalan!!!!“ Pa salva smeha, „ Pa ti nemaš pojma šta si mi učinio!!“ – Opet nezaustavljih smeh, već počinje da se guši i kašlje. Lagano se smiruje… „Pa šta si to pričo’ po terenu? „ pita me kroz osmeh, „ Ma zajebavo’ se…“ – pravdam se. „ E,…“ – nastavlja, „ Ona mala iz firme iz „ Rević Plastik“ – a, ona pegava?, Banula mi juče na gajbu! Haaahahaha, nemam pojma kako je došla do mog broja, uglavnom nazove, pita jel primam goste ako sam dobro, tu ja nešto kao, pa i nisam al navrati, evo ti adresa. Kad mamu ti tvoju! Evo je za 15 minuta taxijem!!! Matori, Ajaoooooooo!!! „ Lindsay-Lohan-To-Have-Her-Freckles-Removed– izgovora i koluta očima poput Garfilda oblizujući se. „ E a Bosanci iz „Melise“, Hahahaha… Pa mislim da sad okrenem broj došli bi svi!!“ – „Odbio sam se od domaće pršute i Laškog piva!“ – „Pa otkud si tako dobar s’njima?“ – „ Pa otud što nekad, ne vidim ja njih – ne vide oni mene!“ I samo se šeretski nasmeja. „Baci to sranje..“ –uze moju torbu i samo je fiknu u prvu kancelariju „ Idemo na pivo u „Crno Goveče“ , ja častim…“ , Odahnem i smejući se krećem za njim.. „ E jesi mali lud! Moram ti priznati!“ – i nastavi da se smeje do „Govečeta“…

13090180

(Visited 120 times, 1 visits today)

5 Comments

  1. fenomenalno ,jako mi se svidja,ti si lud skroz

  2. Henaroi

    Vojvoda je u stvari kontraobaveštajac tajnog srbskog patriotskog društva iz okoline Mrkonjić Grada, podmetnut u autonomaški pokret. Code name: Duka

  3. “Evo je za 15 minuta taxijem!!! ” 😀 hehehehehe

  4. Ma EXTRA poštarčino!!!!
    Svaka ti dala ….

Leave a Reply