Zoran Prodanović Prlja: Znam da nismo nikome podilazili

Autor: Vlado Simcich

Kad NK Rijeka igra nogomet, a to je zona u kojoj se ne nalazi pošteđen razmišljanja i živciranja na njegovu žalost, glumi u kazalištu ili na filmu, gdje se od njega ne traži samo da bude prisutan tijelom nego da pruži potpuni mentalni i intelektualni angažman, ili ondje gdje mu je svaka otpjevana dionica na mjestu čime će požet udivljenje besprijekornom predanošću, to je svijet u kojem je Zoran Prodanović Prlja pronašao osjećaj slobode kojemu mnogi teže, ali malotko mu se približi svojim postojanjem i djelovanjem. Na svaku neprirodnost u svom okruženju Prlja ima reakciju, ne prihvaća imperative komercijalnosti nametnute kroz medije, njegova uloga u grupi LET3 je nastaviti provocirati i izazivati, a ne podilaziti mainstream očekivanjima i snimati radio uspješnice.

Njegov bend postavlja kriterije društvu, a ne vice versa. Pred njima je period u kojima će sve nevjerne tome biti demantirane, a početak je koncert karijere u rasprodanoj Maloj dvorani sportova u Zagrebu, 12. veljače, naziva Antivalentinovo. No, nije riječ ‘samo’ o svirci, već i o promociji deceniju dugoočekivanog novog studijskog albuma LET3, ‘Angela Merkel sere’.

VS: Trideset i pet godina u ovom poslu? Izgleda li ti to iz današnje perspektive pomalo fantastičan podatak? Jesi li očekivao da će ti rokenrol biti i ostati zvanje i poslanje?

ZPP: Nije lako odgovoriti na ovo pitanje. U jednom trenutku života sam odlučio krenuti u tu avanturu koja još uvijek traje. To je moj poziv i ne vidim sebe kao osobu koja bi se mogla baviti nečim drugim, nečim što nije vezano uz pozornicu, glazbu, kreaciju… Brojčano, 35 godina zaista zvuči puno i respektabilno, ali brojao nisam niti imam namjeru. Najvažnji je osjećaj koji osoba nosi sa sobom kroz život, intuicija je nešto što ću uvijek slijediti. S druge strane, kao što sam već napomenuo, to je avantura koja je naravno i često neizvjesna, ali baš zato je i uzbudljiva i privlačna.

VS: SPQR, Umjetnici ulice, Giorno Felatio, Walter, LET2, pa 3.maj, i onda konačno LET3, te naše neobavezno društvance Blagdan Band. Koliko je stvari pokrila prašina zaborava ili baš naprotiv svega si itekako svjestan, sjećaš se svakojakih anegdota iz tih prvih demo perioda?

ZPP: Naravno da je bilo pregršt nezaboravnih anegdota, najljepši je taj entuzijazam kojim smo bili oboružani u tim vremenima. Nije nam ništa bilo teško, npr. jednom su Umjetnici ulice kolektivno išli kupiti neko pozamašno pojačalo na Grobnik. Otišli smo na Školjić na prigradski bus za Donje Jelenje, kupili taj ormar od pojačala marke ‘Rudi Čajavec’, nosili ga na smjene, nekako ga ugurali u bus. Iskrcali smo se na Školjiću i morali nositi tu gromadu do današnjeg Jelačićevog trga da bi se tamo ukrcali u bus za Pehlin gdje smo kod Wintera (bubnjar grupe, op.a.) imali prostoriju za vježbanje. Na kraju smo se svi ukopčali u Čajavca, bučili i svršavali od sreće. Cijela operacija je trajala od jutra do mraka. Zakon pothvat!

VS: Ajmo se koncentrirati na tvoj posljednji filmski angažman. Dalibor Matanić te regrutirao za snimanje serijala o novinarstvu. Pa iako je uloga povremena, epizodna, iziskuje tvoju konstantnu nazočnost na setovima. Tko si ti?

ZPP: U seriji ja glumim urednika fotografije u novinskoj kući koja je u središtu radnje. Moj lik se zove Zoran Tićinović. Inače, to mi je lijepo iskustvo i drago mi je što imam priliku surađivati s Matanićem za kojeg sad mogu ustvrditi da je zaista vrlo koncentriran, predan na snimanju. Krasi ga velika i pozitivna energija.

Prlja, LavandermanVS: Već si imao filmska pojavljivanja, zar ne? Svakako sam nešto zaboravio, ali pamtim tvoju ulogu mladog Lavandermana u istoimenom debiju redatelja Zvonimira Rumboldta. Potom si posudio glas dnevniku Nenada Vižina u dokumentarcu Bosanoga, Morane Komljenović. Kakva su to iskustva?

ZPP: To su zaista kratka pojavljivanja, ali meni znače puno. Sa Zvonimirom Rumboldtom sam jako dobar prijatelj, a rad Morane Komljenović izuzetno cijenim.
Pored toga, glumio sam i u kratkom filmu “Smrt u vulkanu” riječkog sineasta Bernardina Modriča, a imao sam i manju ulogu u drugoj sezoni tv serije “Počivali u miru”.

VS: Prošlo si ljeto bio u Dubrovniku. Pripremao si kazališnu ulogu za predstavu Elementarne čestice’. Tvojim nastupom su mnogi bili, rječnikom LETa, omađijani. Zapravo si samo nastavio uspješno djelovanje koje je započelo još u drugoj polovici devedesetih, angažmanom u Fedri. Otada nižeš zapažene nastupe, i očito je gluma tvoj drugi poziv?

ZPP: Gluma je vezana uz pozornicu, ja na njoj volim biti i dobro se snalazim na istoj. S redateljem Ivicom Buljanom sam ostvario već osam projekata. Počelo je s Fedrom gdje je on primjetio neke moje glumačke sposobnosti i afinitete. Poslije toga on me periodično zove u svoje projekte. Tako su se nanizali: Pilad, Jazz, Marš, Pijani proces, Kiklop, Baba Jaga je snijela jaje i naposlijetku Elementarne čestice.
Volim izlete u glumu, ti izleti su mi dali prigodu da radim s nizom velikih umjetnika, to je nešto što oplemenjuje.

 

 

VS: A sad povratak u budućnost! Zašto se moralo čekati 11 godina na novi album? Bez izmotavanja?

ZPP: Nemam se što izmotavati. Mi kao band imamo neki svoj tempo kreacije koji je naš i to je tako. Kroz sve godine nismo stali koncertirati, bili smo angažirani u raznim projektima, ostvarili smo puno naših akcija. S druge strane, pred par godina izdali smo i album “Kurcem do vjere” na kojem smo objavili baš te neke radove koji su nastali u tim našim aktivnostima i na taj način ih zabilježili i arhivirali. Možda je taj album prošao malo ispod radara javnosti, ali mi ga smatramo našim albumom što i jest.

 

VS: Sudeći prema nastupnim singlovima, LET3 ne odstupa od zahtjevnih aranžmana, pjesme su guste, nabijene agresivnošću i tenzijom, istodobno izazivaju nemir i pružaju stanovitu utjehu fanovima i slušateljima.

ZPP: Naravno da će svježe uho sa strane bolje i lakše opisati  te pjesme od mene koji sam duboko unutra. Znam da nismo podilazili nikome pa ni sebi dok smo ih stvarali. Jednostavno, ne znamo drukčije. Materijal je nabrijan i zvukovno i tematski i mislim da će publici bit jako zanimljiv.

 

VS: Više negoli kod velike većine domaćih izvođača vaš je izričaj uvijek provokacija. Intuitivno se čini da reagirate na sjene zabrane i cenzura koje se nadvijaju nad naše društvo. Živimo li u opasnim vremenima?

ZPP: Pa sudeći po tome kako se stvari odvijaju u ova vremena, i globalno i lokalno, odgovor je – da, živimo u opasnim vremenima. Živimo u vremenu poremećenih vrijednosti, konzumerizma i degradiranja običnog čovjeka kao svjesnog bića.
Taj proces traje već dugo, ali u zadnje vrijeme kulminira. Ljude se doslovno pretvara u nekakav plastelin koji se može mijesiti onako kako svjetskim moćnicima i utrci za kapitalom odgovara.

VS: ‘Antivalentinovo’ je pomalo očekivan potez. Silom nametnuti marketinški blagdan zaista iritira, ali unatoč tomu opstaje jer mediji inzistiraju na pseudoromantičnim pretpostavkama. Jel ljubav stvarno kao tvorničko vino? Kad ode dovraga samo se još može pokvariti?

ZPP: Svi blagdani su se pretvorili u marketinške orgije. I oni koji su kod nas tradicionalni oduvijek – Uskrs, Božić, Svi sveti, a ovi uvezeni su šlag na tortu!  Valentinovo i Halloween su meni potpuno strani, bliža mi je kineska Nova Godina od toga. Zato naš slogan za naš Antivalentinovo party i glasi: Ništa ljubav, samo karanje!
VS: Tvoj autorski partnership s Mrletom traje pun kufer. Pretpostavljam da se ponekad, kao i kod ostalih sličnih tandema poput Richardsa i Jaggera, Lennona McCartneyja, Strummera/Jonesa, dogodi kratki spoj, zaiskri do te mjere da poželite svojski se pofajtat? Ako je tako, kako prevladate situaciju?

ZPP: Naravno da su u jednom tako dugom partnershipu neizbježni i momenti zasićenja, ponekad ima i idejnih razmimoilaženja, ali tako funkcioniramo. Nadopunjujemo jedan drugog i to traje. Bez obostranog kompromisa i razumijevanja nema nijednog odnosa, pa tako ne bi bilo niti našeg da nije zasnovan na toleranciji i povjerenju. Uvijek treba saslušati drugu stranu i promisliti što ista ima za reći!

VS: Imaš li najdraži album LET-a? Neki koji ima u sebi elemente napetosti, ljepote, naivnosti, zaigranosti, neodoljivog šarma?

ZPP: Svaki album mi je jednako drag, prvi Two dogs fuckin’ će uvijek ostati prvi, El Desperado je po energiji i tenziji klasik, Peace ima svojevrsnu magiju zbog načina na koji je nastao, Jedinu obožavam zbog šarenila i razigranosti, Bombardiranje je cirkus samo takav. Volim i naše live albume, a i Nečuveno je nezaboravan…

 

VS: Imaš li neke albume britanskih ili američkih izvođača koji su utjecali na tebe u tolikoj mjeri da još dan danas rezoniraju unutar tvog bića?

ZPP: Naslušao sam se glazbe i mogao bih nabrojiti puno albuma pa ne znam otkud početi. To ovisi i o trenutnom raspoloženju, evo danas ću izdvojiti The Raven od Stranglersa i Motivation Radio od Stevea Hillagea. Ponovi ovo pitanje sutra i navest ću neke druge albume.

 

VS: Nezaobilazan si na stadionu, NK Rijeka je tvoja velika ljubav. Gajiš li nade da ćemo jednom definitivno biti prvaci države ili je ta pozicija rezervirana za isključivo katoličkije klubove?

ZPP: Rijeka će bit prvak i to ubrzo!

Uzeto sa http://www.mojarijeka.hr