Nepolitikin Zabavnik

VINYL

Wishbone Ash – bend koji je zaslužio više

Ako postoji bend koji nije ostvario popularnost kakvu je nesumnjivo zaslužio, onda je to britanski band “ Wishbone Ash”. Skoro pola veka obitava na rock sceni, a gomila ljudi nije ni čula za njega ili je čula tek onako usput. A oni sviraju (razbijaju kako sviraju), snimaju gomilu fantastičnih albuma i prave još bolje koncerte (u to sam mogao i sam da se uverim jer su pre desetak godina svirali u Srbiji, na gitarijadi u Zaječaru). Ako ni zbog čega drugog zaslužili su mesto u “holu slavnih rock’n’rolla” zbog korišćenja dve solo gitare u bendu kao dva instrumenta koje se dopunjuju i istovremeno sviraju solo deonice. Istina da to nisu oni izmislili, ali su doveli do savršenstva.

Istorija grupe ‘Wishbone Ash’ seže još u 1966, kada se bubnjar Steve Upton iz benda the ‘Scimitars’ pridružio Martinu Turneru i Martinovom bratu Glenu u bend ‘The Empty Vessels’. Trio menja ime u ‘Tanglewood’ i seli se u London. Vrlo brzo Glen Turner napušta grupu, a u nju ulazi Ted Turner iz Birmingemskog benda ‘King Biscuit’. Prva postava se kompletira kada dolazi Andy Powell (Ex-‘Sugarband’). Tu negde i menjaju ime u sadašnje. Dvojica solo gitarista po uzoru na kako su sami rekli, Allman Brothers Band sviraju harmonije i melodije koje postaju zaštitni znak benda. Takozvane “twin lead guitars” kasnije uvode razni i poznatiji i  žešći bendovi kao što su Iron Maiden i Judas Priest.
1970-te godine ‘Wishbone Ash‘ snimaju istoimeni prvi album koji čine savršeni miks Blues-Rocka, Progresivnog roka, Jazza i engleskog folka, koji je bend usavršio u albumima koji slede. Producent Martin Birch je uradio savršen posao a “Blind Eye” i ‘Phoenix’, postaju klasici i zaštitni znak benda na koncertima. Neobičnost i posebnost grupi daju tekstovi uzeti iz mitologije i fantazije. Na sledeća dva albuma “Pilgrimage” I “ Argus”nalazimo takve tekstove u hitovima kao što su ‘The King will come‘, ‘Throw down the sword‘, ‘Persephone‘ & ‘Warrior‘.


Obe ploče donose perfektan zvuk prožet sjajnim vokalnim aranžmanima i sofisticiranim instrumentalnim pasažima. Obe ploče su neporeciva remek dela, što naročito važi za neverovatni “Argus”. To je jedna vanvremenska ploča koja može da stane rame uz rame sa svim najboljim pločama u istoriji roka. Mislim da je razlog što nije imala još više uspeha, što su u to vreme i bendovi kao što su Pink Floyd, King Crimson i Led Zeppelin izbacivali fantastične albume i jednostavno publika nije imala dovoljno vremena ni prostora da otkrije ovaj fenomenalan bend. 1973. godine grupa izdaje za nijansu slabiji ‘Wishbone Four‘ i kreću da osvajaju Evropu što je dokumentovano na sjajnom live izdanju ‘Live Dates’ . Nastavljaju da nižu uspehe i na američkoj turneji. Kao i u većini uspešnih bendova i ovde kreće da “radi sujeta”i ubrzo Ted Turner napušta grupu i biva zamenjen Lorijem Vajsfeldom (Laurie Wisefield (Ex-Home) ) koji u zvuk Asha donosi steel gitaru i bendžo što se može čuti na sledećem izdanju ‘There’s The Rub‘. Ostatak sedamdesetih svakako pripada bendu jer snimaju još nekoliko vrlo dobrih i zanimljivih albuma kao što su “New England”,”No Smoke Without Fire” I naročito “ Just Testing” na kojem se izdvajaju pesme “ Helpless”,Living Proof” i “ Master Of Disguise”.”Live Dates Vol. 2″ zaokružuje vrlo kvalitetan period u radu grupe.

Tu se negde i završava zlatno doba za ovu grupu, jer su nadošla ekspanzija punka, metala i “new romantism” stila bacilli u zapećak bendove koji su bili na ivici progresivnog i hard roka etiketirajući ih “dinosaurusima na samrti”. Wishbone Ash nikad više nije imao takvu popularnost niti slušanost kao sedamdesetih, ali su uporno nastavili da sviraju i snimili su još gomiletinu dobrih ploča kao što su još jedno “remek delo” “ Number The Brave” iz 1981. i nešto žešći “ Twin Barrels Burning” godinu kasnije.

Slede velike i stalne promene u postavi, a nešto kasnije i eksperimentisanje u zvuku kao recimo u skroz instrumentalnom albumu ‘Nouveau Calls‘ (1988) i deceniju kasnije u albumima na kojima su koketirali sa elektronskim zvukom”Trance Visionary” i“Psychic Terrorism” za koje je najviše zaslužan gitarista Andy Powell koji je ostao jedini takoreći originalni član postave. Slede studijski i uživo albumi koji plene svojim kvalitetom, ali ne ostavljaju dublji trag u muzičkoj industriji. Sve u svemu,Wishbone Ash i dalje sviraju, obeležili su 2014. godine 45-to godišnjicu i na moju veliku radost prave koncerte i izdaju nove albume . Poslednja dva “Elegant Stealth” I prošlogodišnji “ Blue Horizon” su mi se jako svideli.

To je bila priča o mom omiljenom, a realno, nedovoljno poznatom bendu “ Wishbone Ash” koji je zaslužio da ga čuje mnogo, mnogo više ljudi, ali su se vremena promenila i više kvalitet sviranja i pravljenja pesama nije kriterijum za popularnost i broj prodatih CD-ova i ploča. Iz sveg srca preporučujem ih svima koji vole rok muziku, a iz raznih razloga nisu čuli (ili bar ne dovoljno) ovaj bend.

(Visited 195 times, 1 visits today)

1 Comment

  1. Anonymous

    F E N O M E N A L A N bend !

Leave a Reply