Nepolitikin Zabavnik

Tajne poštarske torbe

ČAST – Šta je To?

Bila je to obična sreda. Dan pre četvrtka. Sunčan sa blagim povetarcem. Ideala.

Kao i svakog dana sačekala me kafa koju je Coa kuvao za nas dvojicu jer je dolazio 15 – 20 minuta pre mene.

Posla je bilo prosečno. Par redovnih pisama ljudi koji su još uvek znali šta je to papir i olovka, nekolicina tankih kataloga za lanac supermarketa, raznorazne fakture i dopisi za firme i pravna lica i naravno gomila izveštaja, opomena i ponuda svih mogućih banaka koje rade na teritoriji Srbije. Uz sve to, taj dan su krenule i isplate penzija na kućnu adresu. Kako je penzionera koji su odmah po prijemu prve penzije otvarali račun i prelazili sa Poštanske štedionice na račune u banci bilo sve više, tako je onih drugih, koji su ostali da primaju penzije preko pošte bivalo sve manje i manje. U suštini, kako bi neko od njih preminuo, na njegovo mesto nije dolazio ni jedan novi. A pošta je iz bezbednosnih razloga, ograničila limit novca koji može da se iznese u toku dana i u suštini i to malo penzionera, uglavnom starih lica, nepoverljivih prema bankama ili nepokretnih, su dobijali svoju mizeruju od penzije u toku 5 dana. U proseku njih troje, četvoro dnevno… Pa kome koji dan zapadne.

Image result for penzija

Krenuo sam na teren rasterećen. Vetar mi je prijao, a sunce je činilo da februar liči na maj. Izlazeći iz busa posegnuh za džep. Prazan novčanik. Dvadeset dinusa u njemu, ako se to može nazvati novcem. Znači nema pljuge za danas, žicaćemo se, nije prvi put. Mislite: “Boli te patka, biće bakšiša od penzija!“, davno je prošlo to vreme kada su ljudi verovali državnoj kasi i imali normalne penzije pa im nije bio problem da poštara časte za kafu, i po pričama starijih kolega zaista bi i bilo na kraju dana za par kila kafe. I svi penzioneri su dobijali penzije u jednom danu. Nisu čekali pet dana loto kad će poštar da izvuče njihov ček za isplatu. Kao mojih 11 nesrećnika…

 

Sve je išlo kao i obično, prvi, drugi, treći ulaz… Poneko pismo na potpis, poneko javljanje u prolazu: “ Kako ide komšija? ” – ” Evo! Guramo” ; ” Kako si mi poštare?!” – “ Ko’ sevdalinka!” … Bile su moje uobičajene krilatice koje sam izbacivao već po difoltu… Pa onda prva isplata u 28 -ici. Čika Jožika Ferenc – 14.320 dinara. “ O Zdravo lepi moj!” – sedeći nemoćan da ustane u jednoj od dve poslednje kuće, među gomilom zgrada u staroj trošnoj letnjoj kuhinji, dočekuje me širokim osmehom. Miriše krompir čorba… ” …Ostavi to sitno…” – misli na onih 20 dinara – ” …šta ćeš… ako bude bolje opet će čika Joška tebi za pivo, vidiš nema…” – “ Ma sve je u redu!” – odgovaram i nerado mu uzimam to pola pavlake koju će razvući na tri dana… Ostavljam ga u istom položaju i zatvaram za sobom vrata po običaju… Posle pola sata dolazim do 47 – ice. Vadim bunt ključeva i otvaram ulaz. Dala mi predsednica kućnog saveta zgrade jer od 55 stanova retko ko otvara vrata zbog silnih lopova, jehovinih i vladinih svedoka, momaka i devojaka koji pokušavajući da zarade koji dinar pune sandučiće lecima raznih firmi sa reklamama proizvoda za koji 2% ljudi ima para da ih priušti… Penjem se liftom na treći  sprat. U liftu smrdi na urin, izlepljene nalepnice raznoraznih “majstora”… Ispadam napolje i idem do stana 26. Dara Mandić. Udovica. Bez dece. Ubedljivo najjači bakšiš. Celih 100 dinara od penzije koja iznosi 7.110 dinara! Nudi me kafom u svom jednosobnom stanu po običaju, ja opet po običaju se zahvaljujem,  vadim ček, dok potpisuje, posmatram kako ispisuje krasnopisom slova sa svojih 72 godine. Pruža mi onih 100 dinara. Prihvatam bez pogovora. Zanimljivo je to, ako te ponude i ne uzmeš – naljute se, a znaš da si im danas uzeo obrok. Gorak ukus u ustima me prati, dalje kako odmičem od zgrade.

Nakon još par ulaza torba je već skoro skroz prazna, ostalo je još nešto manje od pola sata posla. Poslednja isplata. Broj 89. Zgrada bez lifta. Izgradnja “Neimar” – firma koja je nekada bila gigant, ali raspadom SFRJ i ona odlazi u kantu koleteralnog stečaja. Nikada nisu završili lift. Široki stepenici, ogroman hodnik. Penjem se do 5. sprata polako. Slavka Cvetić – penzija 6.240 din. Ali zbog modernih uterivača dugova pod nazivom sudskih izvršitelja i nameta informatike, zbog neizmirenih obaveza, (račun za informatiku iznosi mesečno oko 6000 u proseku, pa me baš čudi otkud “neizmirene obaveze” ), elem, “uterivači ” su joj “uterali” pa joj penzija poslednje dve godine iznosi 2.400 dinara… Kucam na vrata, jer struja joj je isključena, posle par sekundi čujem bat koraka i vrata koja se otvaraju. Njene smežurane oči odjednom zasijaše iskrenom srećom, prostom, ljudskom dobrotom i meni kao da se baterija u telu napunila do vrha. Ćutke joj dajem ček i vadim novčanicu od dve hiljade i dve po dvesta dinara. Ona obara pogled, kao da ju je sramota što nema ništa čime bi me častila… Pokušavam da “izvadim” situaciju i pakujući odrezak u torbu odgovaram ” Kad podignu penzije ima da me častite sladoledom najvećim u radnji!” – uspeo sam da izmamim osmeh. Često je znala da ode i čisti tuđe kuće pa je imala i moj broj službenog fona, ne bi li mi javila ako nije kući da ” ako mogu da joj donesem penziju sutra, jer ne može da dođe do pošte , jer ne može da digne penziju bez lične karte koju je izgubila, a nema para da izradi novu “. To je tako već godinu i po unazad…

Poslednji ulaz i zadnja isplata, ali preko poštarske uplatnice. Upadam kod Đolovića u lokal za mobilnu telefoniju. “ `De si, poštarenko! Jesi oštar! Si mi don’o novaca?!” – sav nadobudan kao i obično, novopečeni gazda. Naruči preko “Ali expressa” pa iz Kine za dolar prodaje svojima po 10 dolara… ” ..jesam, jesam…” – odgovaram mahinalno i gledajući u iznos, vadim novac i u momentu shvatam da neću imati dovoljno! Negde sam “posejao” nešto para. Na brzinu se sabiram i shvatam da mi fali dve hiljade! “ Ej stari, izgleda da sam negde izgubio pare! Ajd` ako nije frka, da ti donesem sutra?” – Pitam ga a u glavi već razmišljam je li mi račun blokiran i da li su moji penzosi već otperjali da poplaćaju harače, što će reći zvali preostale ok komšije da to urade umesto njih. Ako je tako nema šanse da nađem mojih dve crvene, a pitanje je na ovoliku bedu, ko će mi i priznati da sam mu dao više? ” Ma neeema proooblema… Samo mi donesi! A ti vidi gde si se zajeb’o kad stalno gledaš pičke! Ha hahahahahah….” – Podrugljivo mi odgovara “gazda” prčvarnice sa kineskom robom od osam kvadrata. ” Ok, tnx, donosim ti sutra sigurno” – Zahvalno odgovaram i izlećem napolje dumajući brzinom svetlost gde da pronađem 2 hiljade?

Odjednom osetim vibraciju telefona u džepu. ” Ko je sad, do mojega!” – Vadim fon i ne gledajući nervozno se javljam: ” Da? Ko je?!” – ” Poštare… Ovde tetka Slavka iz broja 89. Jesi ti sine možda pogrešio nešto? Meni ovde piše 2.400 a ti si mi dao 4.400 dinara? ” – Ostao sam zacementiran u mestu. Pa da. Pošto državna ekonomija “cveta” novčanice se stalno štancaju nove i meni su se slepile 2 po 2 hiljade dok sam je isplaćivao… ” Jesam, evo baš sam krenuo do Vas da vas pitam da nisam pogrešio! ” – Bezočno lažem i u istom momentu osećam sreću jer sam rešio svoj problem, a već u sledećem momentu kajanje, na koje sam godinama preživljavanja na ovim prostorima i zaboravio…

E Sirotinjo...” – pomislim u sebi –  ” Bogu si teška, a sebi još teža tako neiskvarena...” – i krenuh unazad prema broju 89. Celim putem me u glavi pratila izopačena melodija benda” Dead Kennedys” – ” Kil the Poor” prouzrokovana nepoznatim osećanjem sreće, tuge, mržnje i poniženja… – U šta smo se to pretvorili? I kako neko može i ima snage da ostane tako dosledan svojim principima? Odgovor mi nikako nije dolazio, ali sam čvrsto odlučio da sledeći put, kada budem došao kod stare Slavke, za onih 2 minuta, koliko mi treba da joj donesem njenu “crkavicu”, ostanem uz nju bar 20 minuta više, dok mi bude pričala o tome “kako je to nekad bilo, kada poštar donese penziju”…

13090180

(Visited 19 times, 1 visits today)

2 Comments

  1. Anonymous

    Druze Al, ovo je bila divna prica za jutro. Dobri ljudi i dalje postoje a ti to diiiivno preneses na ekran telefona. Svaka cast ☺

Leave a Reply