Nepolitikin Zabavnik

Tajne poštarske torbe

Almost Blue

Čika Ivana sam upoznao negde tokom bombardovanja 1999. godine. Već nekoliko meseci sam radio taj rejon (na kojem sam, uzgred budi rečeno, još uvek. Osamnaest godina kasnije). Imao sam neko pismo sa povratnicom, ne sećam se tačno kakvo, ali znam da je bilo potrebno da se stranka potpiše, pa sam laganim, već umornim korakom počeo da se penjem uz stepenice, prvi sprat, drugi, treći sprat četvorospratnice bez lifta. Tih dana je bilo lepo vreme, sa neba odavno nije pala ni kap kiše, padale su samo bombe (i to posebne,”milosrdne”). Zbacio sam torbu sa ramena i stao kraj vrata stana na kojim je negde na sredini bila pločica sa prezimenom Krishaber. To je to – Ivan Krishaber. Pozvonio sam kratko dva puta, kako to i obično činim, zastao na trenutak , pa ponovio postupak. Sa druge strane vrata čula se prigušena muzika i tiho “Evo,evo”.

picSnyderAlmostBlueDetailweb-716266

 Vrata mi je otvorio dobrodržeći dekica, mršav, u kariranoj košulji i štofanim pantalonama, sa naočarima na nosu, a muzika se odjednom pojačala na pristojnu glasnost taman toliko da prepoznam taktove meni dragog jazz standarda “Almost Blue”. Iako je to pesma koje više pristaje za sitne sate ili neki kišni dan, a ne sunčano majsko jutro mene je jako obradovala jer tih dana, iako muziku slušam po nekoliko sati na dan, niti sam imao želje da je slušam, zbog stalne brige o porodici, dvoje male dece i supruge na čije su glave padale bombe, kao i na glave drugih mojih prijatelja, sugrađana, sunarodnika,zemljaka… A i da sam hteo , struje je bilo baš retko, tek po nekoliko sati dnevno, a tad je bilo važnije nešto skuvati, ispeći, staviti u zamrzivač nego paliti muzičku liniju.

3_g

“Izvolite, gospon poštar”, prenu me živahan starački tenor.

-“Ivan Krishaber, rekoh značajno, imate neko preporučeno pismo, treba da mi potpišete”.

-“Izvinite, ne čujem vas baš najbolje, samo da utišam muziku”

-“Nema potrebe, gospodine, baš volim Četa Bejkera. Govoriću glasnije”

To je bila lozinka za ulazak u njegov svet, otvorio je oči, obradovavši se kao najrođenijem.”Vi slušate džez”?, upita me skoro razdragano, čak blago euforično.

-“Pomalo, ja sam u duši roker, ali nekako što sam stariji, sve više pronalazim sebe i u džez muzici”.

hqdefault

“Ta ,uđite , molim vas, da popijemo kafu, u poslednje vreme sam tako nekako usamljen, moji su u Budimpešti, sklonili se od ovog rata, ja nisam hteo, rek’o mator sam, ako hoće da mi padne na glavu , nek padne, al ‘ neće, preživeo sam ja i gore”, čudno se osmehnu i uhvati me za ruku i jasno mi dade do znanja da ne prihvata ne kao odgovor.

Ja, šta ću, uzeo sam torbu i ušao u mali jednoiposoban stan , zatvorivši vrata za sobom. Kako sam zakoračio u stan, tako me zapahnuo miris cimeta, prilično jak, čak toliko jak da mi je zasmetalo, meni kojem je miris cimeta među najdražim od svih mirisa na svetu. Videvši da širim nozdrve, čika Ivan, nekako više za sebe promrmlja “Izgleda sam preterao sa cimetom, šta ću kad ga jako volim, to ja pečem rendane bundeve, ko bundevara ti je to, samo nemam kora, pa odgore pospem cimetom, to sam voleo još kad sam bio mali”.

 Htedoh mu reći kako obožavam bundevaru, ali mi se činilo previše neskromno za prvi susret sa čovekom i ulazak u njegov stan. Napravih još korak -dva i već letimični periferni pogled nabaci mi kez na lice. Stan je bio prenatrpan pločama, diskovima, kasetama… Iz svih ćoškova navirala je muzika, nekoliko instrumenata stajalo je sa strane, mahom duvačkih, truba, klarinet, nešto kao flauta…

MN0052088 Pomislih, “U, jebo te, ovo je kao da sam ušao u Ali-Babinu pećinu, kakvo blago“. Čika Ivan kao da se pravda, reče kako mu je muzika i slaba tačka i zanimanje i hobi i sve na svetu. Televizor ne gleda, ne vidi baš najbolje, a i nema ništa pametno da se vidi, ako ga zanimaju vesti , upali radio i to isključivo “Radio Novi Sad“, reče šeretski kako je lokal-patriota veći nego patriota, ali da ne želi da priča o politici, već da bi voleo sa nekim da popriča o muzici jer već odavno nema nikog ko bi sa njim podelio tu strast prema melodijama, harmonijama, ritmu…

 _”Čika Ivane, taj sam, ja obožavam muziku i iako ne sviram nijedan instrument (amatersko lupanje u bubnjeve dok sam bio tinejdžer ne računam u sviranje) po nekoliko sati dnevno slušam kasete, ploče, diskove”.

-“Pa šta najviše voliš da slušaš, upita stavljajući džezvu na šporet ,ko ti je omiljeni izvođač, grupa”?

_ “Nisam imao srca da mu kažem, a i nekako me bilo blam da mu kažem kako ne vadim Slayer i Metallicu iz plejera , već sam se odlučio da zabašurim odgovor rekavši neodređeno kako uglavnom slušam hard rok i “žešću muziku”, ali ponekad se dohvatim i džeza jer me je jedan stariji poznanik “navukao ” na gitarski džez Al di Meole, Metinija, Skofilda i  ostalih velikana te “čudne buke” kako je većina populacije u Srbiji sebi predstavljala tu vrstu muzike”.

-“A Čet Bejker, malo pre si rekao da ti se sviđa”?

-.”Moj drug ima jednu njegovu ploču sa najboljim pesmama, pa sam otud prepoznao onu pesmu kad sam  ulazio….”

hqdefault (1)

I tako, naš razgovor se pretvorio u dvosatno predavanje čika Ivana o džezu, u priču o istoriji njegove porodice, o rusko-jevrejskom (Hazarskom) poreklu, o tome kako su mu “Hortijevci” u raciji 1942. pod led bacili oca i starijeg brata a on, mlađi brat i mama se pukom srećom spasili jer su bili u Titelu, u gostima kod rodbine, u romansiranu biografiju jednog multi-instrumentaliste, večitog zaljubljenika u muziku, u tužnu priču kako mu je žena umrla mlada sa  dvadeset i nešto (kao u Đoletovoj pesmi) i ostavila mu sina o kome se starao ceo život i učio ga da postane muzičar kao i on , ali je ovog više interesovala ekonomija i kako je otišao u Mađarsku i tamo otvorio firmu i …

-“U, do vraga, čika Ivane, u ovom našem razgovoru prođe već dva sata, moram ići, imam još posla”.

-“Važi, al da mi obećaš da ćeš opet doći, jako mi je prijao ovaj razgovor, a i upoznaću te sa još nekim pločama koje ne smeš propustiti”.

Važi, obećah ja.  Tako je počelo jedno divno prijateljstvo koje je trajalo cirka šest meseci.

Jednog odvratnog kišnog novembarskog dana, kako to već novembarski kišni dani znaju da budu odvratni, zakukuljen u plavu kabanicu kako bih bar malo manje pokisnuo , teškim, umornim korakom zakoračio sam u haustor dobro poznate četvorospratnice i na ulaznim vratima ugledao crno-beli pravougaoni papir zalepljen nekako nakrivo. Nisam morao da pogađam šta piše : “Teška srca vas obaveštavamo da nas je napustio naš dragi Ivan Krisbaher (1927-1999). Ožalošćena porodica.”

Hteo sam da dopišem – ožalošćeni poštar, ali sam odustao, jer mi se činilo nekako neprikladno, pa sam odlučio da se popnem na taj tako poznati treći sprat, na koji sam se peo skoro svakodnevno, na kafu i na priču o muzici koja nas ja spajala, tako različite, a tako slične.

chetbaker-300x225

Pozvonih na ta vrata, na kojim je stajala poznata pločica – Krisbaher, ali mi ne otvori dobro poznato lice starca sa naočarima na nosu, već sredovečan proćelavi gospodin, kojeg sam u međuvremenu i upoznao, beše to sin Đorđe.”Uđi, poštare, popij jednu u tatino zdravlje. Sinoć je samo rekao kako mu nije nešto dobro, seo je u njegovu omiljenu fotelju i tako ostao, kao da je zaspao”.

– Izjavio sam iskreno saučešće, popio sam ja jednu, pa i drugu, mada mi stvarno nije navika, ali sam mislio da će mi tako biti lakše i da ću lakše podneti bol koju sam osećao zbog odlaska tog dobrog čoveka. Nisam hteo da ostanem duže jer me je nešto gušilo i nekako mi je sve bilo nepotpuno, nije u tom stanu bilo ni čika Ivana, ni mirisa cimeta, ni muzike koja prekida naš razgovor tako da sam požurio da napustim taj mali jednoiposobni stan objasnivši da imam još puno posla.

Dok sam ustajao i stavljao torbu na rame, prekide me Đorđe koji mi je brzo tutnuo nešto u ruke, rekavši ” Tata je ovo namenio tebi, voleo bi da ti ovo zadržiš”.

Bio je to dupli disk  :” Chet Baker – In Tokyo”.

“Almost Blue” je bila treća stvar na prvom disku.

 

    

13090180

(Visited 99 times, 1 visits today)

Leave a Reply