Nepolitikin Zabavnik

Priče iz ravnice

EKSKLUZIVNI INTERVJU PART II – UGRIP – ZAVET i IZAZOV –

Nastavljamo kao što smo i obećali! Priča o UGRIP – u, o Petrovaradinskoj Tvrđavi, Dunavskoj Lepotici, o misterijama koje su rešene, o stvarima koje koče da se nešto korisno dogodi za sve, o mladosti, prvom susretu sa mrakom do najdubljih tajni najočuvanijeg kontraminskog sistema na svetu – Leon Šurbanović !

 

DOTKOM> Želim da te pitam svo vreme, jer ne moguće je ne primetiti je, za tvoju tetovažu koja ti se proteže celom dužinom leve ruke. Meni je motiv poznat, i znam da može da ima više značaja, a s’obzirom da je tetoviranje danas postalo pomodarstvo, što kod tebe pouzdano znam da nije slučaj,  ti ipak dolaziš u kontakt sa  puno različitih ljudi  – interesuje me kako reaguju na nju ako prepozanaju motiv ili ne, u oba slučaja.

Leon UGRIP: Ta001 priča ima svoj koren, a usko  je vezana  za ovu moju tetku. Danas  u 2016. godini kada se ljudi šaraju zbog pomodarstva i traženja sebe u paleti boja moja old school šarica je nešto što nema veze sa tim.  Ovakvu vrstu tetovaže sada popularnije zovu „rukav“, a ovaj moj rukav, zapravo od šake pa do vrata predstavlja, moju neku viziju redizajnirane kosturske ruke. Zapravo u biti kosti ruke ne izgledaju kao na ovoj mojoj tetovaži, jer da sam ih realno uradio izgledalo bi jako morbidno, mada i ovako reakcije mnogih su katastrofalne i zbunjujuće.
Fotošopirana originalna tetovaža, fotografija: Branko Vujkov

Ali evo da ti kažem ti si 33. kome ću da ispričam značenje, a zapravo ne pričam mnogo o tome, jer ta tetovaža je urađena u znak zahvalnosti jednoj stvari koju sam preživeo pre skoro dve decenije, a u pitanju je zdrastveni problem koji je bio takav da je bilo pitanje da  li ću ostati živ ukoliko …
 Zapravo, našli su mi cistu iza malog mozga u anarhornoj regiji  veličine oraha i trebao sam da se podvrgnem operaciji, za koju sam se ja tada odlučio da ne dozvolim eksperimentisanje, jer sam shvatio da sam mogao biti pokusni kunić doktora i medicinara. Sasvim slučajno sam se našao na tom pregledu, jer me stravično bolela glava tih meseci kada se problem ukazao. Naime čitajući o Nikoli Tesli i inspirisan njegovim načinom života glumio sam i kopirao Džonija u smislu odmaranja i spavanja. Tada sam bio mnogo vredan kao što sam i danas, ali sam mnogo manje spavao, tako da su nekih tri – četiri sata u proseku bila dovoljna da da počne stravično da me boli glava. Pomislio sam da je možda migrena, otišao sam na sve moguće preglede i svi su rezultai pokazivali da je sa mnom sve u savršenom redu dok nisam otišao na CT skener gde su mi utvrdii da imam cistu. Međutim problem mog bola nije bio vezan za cistu već za moje hronično ne spavanje i neuredan život ,jer sam se bavio poslovima obezbeđenja tako da je noć bukvalno bio deo dana kada sam ja živeo i radio, pored ikonopisanja, glume i dizajna kojim sam se profesionalno bavio. Tog momenta kada se to desilo ja nisam znao, dok nisam odgovor izguglao na internet nebu koje je bilo u odnosu na danas dosta šturo. Podvrgao sam se pregledima u  Švajcarskoj i Kanadi, zapravo rezultati su bili poslati gde je ustanovljeno je da to što ja imam zapravo dijagnoza koja se u neurohirurziji tretira kao „kriv nos“ ili „ klempave uši“.

002

Scena iz filma Gorana Vukčevića „Topli zec“ (Leon, Mario, Sloba, Relja)

Tih par  meseci ispitivanja i opraštanja od ovog sveta shvatio da dosta stvari u životu nisam uradio i zapravo napravio sam trenutni glavni prioritet, prepun mnogih sitnih prioriteta, a to su tog momenta bile samo tri stvari. Prva je bila da se istetoviram, a druge dve su vezane za porodicu i neki moj uspeh, koji sam evo tek sada dve decenije kasnije ostvarene.

003

Davne 1990. godine. Fotografija: Aleksandar Šurbanović

Sam motiv tetovaže vezan je za moju adolescenciju. Kao pripadnik Skinhead –a  tada subkulture koja je harala bivšom Jugoslavijom u mirnom ušuškanom vanserijski svetskom gradu, koji sve to danas nije,  često me je držao motiv iz filma „ Romper Stomper“ u kome je negativca glumio Russel  Crow. U mojiim tada malo ekstremnim pogledima na svet poželeo sam kao klinac da imam tako neku  tetovažu koja me proganjala kroz ceo taj moj svet adolescencije, ali i kasnije kada mi se desio ovaj zdrastveni problem. Definitivno sam rešio da to ovekovečim na sebe i da na taj način ispunim jednu od te tri želje koje su bile velike i nemoguće. Kao  dizajner po struci, napravio sam svoj dizajn koji samo liči i podseća na tu tetovažu Russela Crow-a , ali u biti nije. Dakle sam sam je nacrtao i da sam imao mašinicu verovatno bih se i  sam išarao. Ipak nisam, tako su se onda tu izređala 4 majstora gde i svoje umeće i neumeće burgijanja ostavili na mojoj koži sa preko 90 sati ozbiljnog rada i kopanja sa bojama koje nisu bile prirodne kao danas, već su bili rotringovi tuševi itd…

Ona u samom početku ako je gledamo od šake predstavlja šapu lava, koja je u uskoj simbiozi sa mojim krštenim imenom Lav. Ta lavlja snaga i lav kao kralj prerije i životinja mi je dao snagu da istrajem u borbi protiv ovog zdavstvenog problema  i sama ta lavlja kandža se nastavlja na tetovažu motiva ljudkih kostiju, kao simbol statike i karoserije čoveka, tako da su ta lavlja snaga i ta osnova statike u meni dali snagu da nastavim dalje u životu.

DOTKOM> Ko ti je dao ime Lav?

Leon UGRIP: To je ime koje sam ja sam želeo da imam, a krstio me je Vladika Porfirije u manastiru Kovilj, zapravo moj kršteni kum je Jovica Gajić, čuveni uzgajivač jelki. Moje ime Leon je staro srpsko ime koje je nastalo od imena Lavrentije, Leontije. Ime je zagubljeno po kanonima i do skoro je bilo svega par Leona u Novom Sadu. U poslednje vreme čujem i imam prilike da upoznam dosta malih Lavova, Leona,  Leontina i sl… To je jedno internacionalno ime, imaju ga uglavnom Francuzi, Jevreji, Makedonci i drugi, a u prevodu zaista znači Lav. Moje ime kreirali su moji roditelji, bolje reći , moja majka je čitala neki roman gde se pojavljuju neke divne devojke , Lejla i Lajla. Majka je jako želala devojčicu i mislili su do poslednjeg momenta da će biti “ona”. Stomak je bio sve veći i veći tako da je podsvesno počelo da se razmišlja i o muškom imenu. Kao ideja pojavilo se i ime Almir (izvedeno od Aleksandar – AL i Mirjana MIR-a). Međutim  crnac JOE kako su u Betaniji zvali crnog studenta iz Afrike koji je bio u ulozi babice izveo je na svet malog pišonju i tako da su ta Lejla, Lajla i Almir prerasli u Leon.

004

Kreatori imena Šurbanović Aleksandar Aca Šurba i Mirjana Šurbanović (Pejanov) Mimi, Maki

DOTKOM> Tvrđava kao misterija stoji već tri veka. Vi je polako iznosite na svetlost mnoge neispričane priče. Iako si multimedijalno okupiran u poslovima, u UGRIP – u si ustoličio jednu hijararhiju, jer takav posao nažalost demokratski ne znam da li bi mogao da se izvede. Da li bi mogao da je objasniš i pojasniš?

Leon UGRIP: Ja sam sa ovim poslom počeo nešto više od pre dve decenije i bio sam u njemu sam. Sam, jer se nisam ujedinjavao sa ljudima iz prostog razloga, jer do tadašnja iskustva ljudi koji su me okruživala u svetu biznisa bila su vezana za zavist, ljubomoru i neodgovornost u odnosu na mene kao lidera ili pokretača ideje, gaze, vlasnika i svega što sam bio menjajući poslove. Problem je bio čest i prisutan, jer imam tu ispred vremensku crtu koje sam apsolutno svestan i moje ideje su za mnoge nestvarne, neizvodljive.

Tako sam ne davne 2010. godine dobio prvu evropsku nagradu za multimedijalni sajt za predstavljanje Novog Sada kao prvog 3D grada na zemaljskoj kugli. To je bilo neko moje prvo overeno kapitalno delo i  priznanje da sam uspeo u svojoj ideji koja je bila gotovo nemoguća i vanserijska. Ekipa koja je izvela ovo delo samom jednim delom je bila plaćena, jednim ne, ali novac je bio glavni stimulans, ne i ljubav.  Ova priča vezana za UGRIP –e je mnogo drugačija, jer interes ne postoji i ne sme da bude u osnovi, već kao proizvod ljubavi koja mora biti obostrana u odnosu na nas i naša dela. Proizvod onoga što se iznjedrilo iz te moje organizacije koja postoji već dve decenije, jeste ideja „ 3D world“.

005

www.lazeteleckog.com – Nagrađeni sajt kao najbolje multimedijalno rešenje Srbije i Balkana

Imao sam  ideju da od celog sveta napravim jedan  veliki 3D grad, a to je ono što se danas zove  Google earth. Ja sam to još 2002. godine osmislio i jedna engleska kompanija za koju sam radio mi je maznula ideju, i ceo taj projekat nikada nisam u tom ruhu realizovao, ali sam zato 2010. to poentirao dignuvši celu ideju na viši nivo. Ovde u Srbiji nisam naišao na podršku ljudi koji se bave ovakvim stvarima, jer je tada nas web designera i kreatora web portala i platformi bilo u Novom Sadu na prste. Razna  ministarstva turizma, privrede, ekonomije, ljudi koji su imali lovu i slični nisu znali šta je e-mail, kamoli da mi odgovore na isti ili shvate moje ideje koje se tek danas počinju primeljnivati i to veoma smešno. Tako da generalno nisam imao nikakvu podršku. Mnogo vremena, truda i para uložio u taj sajt u tu ideju, koja se u jednom momentu „zaledila“ jer sam se bacio u  poslove trgovine od kojih i danas živim. Pre dve godine sam nažalost izgubio oca koji je oboleo od teške bolesti kancera i sa kojim sam na samrti napravio jednu vrstu zaveta, jer smo se jednom u životu bili posvađali kad sam mu ja rekao : „ Vidi matori , 100 poslova si počeo ni jedan nisi završio.. „. Onda je on meni rekao : „ Slušaj mali, ti nisi uradio najosnovniji posao, a to je da se razmnožiš i da imaš iza sebe obrise svoje, a sa druge strane ja jesam počeo 100 ali ti si počeo 9000, ajde završi jedan! Poentiraj taj jedan, pa mi onda nešto kaži…“ I tada sam ja sa njim napravio zavet da ću završiti taj jedan, a to je bilo razrešenje te misterije oko tvrđave koje mi se vrzmalo u glavi kao nerešen zadatak iz matematike.

006

Tata Aleksandar i sin Leon. Uz znak večne ljubavi napravljen je “ZAVET”

Ja sam ’88. Prvi put ušao u katakombe, odnosno u kontraminski sistem tvrđave, iz milošte kažem katakombe, jer tako ih svi zovemo, i tada se jedan naš drugar iz osnovne škole izgubio, tri dana dehidriran i izubijan lutao je katakombama Petrovaradina, pa ga je vojska sasvim slučajno našla. Tad je po školama išla ona crvena knjiga obaveštenja, sećaš se sigurno, da se ni slučajno ne ulazi u „katakombe“. On je ustvari upao u jednu prostoriju ili tunel, takozvanu „ varalicu“, to je naziv starih istraživača. Zapravo to je bila DB galerija (Deckung bastion), ili podzemna kontramiska galerija  u službi odbrane bastiona koja se u ovom slučaju nalazila ispod glavne komunikacione galerije IV položaja. Nakon pada u nju i posle dolaženja k’sebi kako se dizao tako je stalno udarao glavom, i tako je ponovo padao u nesvest, jer su ti hodnici uski i niski u odnosu na druge. Sasvim slučajno vojska ga je našla na prijavu roditelja i samih klinaca Osnovne škole Đura Daničić koji su tada kao i mnogi drugi klinci vršaljali ovuda.

Dakle taman te 1988. godine smo krenuli da istražujemo i već nam je bilo zabranjeno. Bili smo deca pa smo preokupaciju našli na drugom mestu, ali stalno je tu postojala ta neka mistika i interesovanje odgonetnuti tajnu podzemlja koja se do kraja školovanja desila još svega par puta gde smo se ozbiljno gubili i jednom prilikom bili u krađi “dimnjaka” dimnih bombi koje smo koristili za tekme a nalazili su se u vojnim magacinima do kojih se tunelim moglo stići.

007

Jedan od ulaza u magacin vojske tada (Jugoslavije), fotografija: Branko Vujkov

U to vreme mangupi koji su imali 20, 30, 40 godina kao sad mi su tamo su obitavali, imali svoje biznise, štekove, bande, sobe.. To je tada bilo u to vreme  stecište raznih krimogenih bandi, prestupnika, begunaca i klošara. Pored njih dolazili su tu i „darkeri“ koji su vršili neke vrste obreda. Bilo je tu pored sektaša u pokušaju i veoma ozbiljnihi sekti, društava i svih onih obreda koji su pratili njihova delovanja.

Tako da onog momenta kada sam ja napravio zavet sa ocem, krenuo sam da istražujem i sa nekim starim istraživačima, da „ peglam” podzemlje kako to oni iz milošte kažu. Interesovanje za istraživanje podzemlja nazvao sam „ sindrom katakombi“ i „ sindrom podzemlja”. Zapravo radi se o dva fenomena.  Mojim interesovanjem kao klinca i kasnije upoznao sam i poznaovao dosta starih, ozbiljnih  istraživača (Trifa, Raša, Fića, Sarma….) koji su bile tata svima onima koji se kite poznavanjem podzemlja, pišu knjige ili se pojavljuju pred kamerama u raznim novopečenim serijalima i emisijama novopečenih neasimliranih Novosađana. Ljudi, koji su danas na raznoraznim položajima od političara, bankara do samih klošara, pijanaca, beskućnika i drugih bili su moji sagovornici i svi oni s kojima sam pokušao da napravim dil, a koji su dole špartali i bili ozbiljni mangupi u drugoj polovini prošlog veka, a krili su znanje ili deo znanja (neznanja) o viševekovnoj tajni.

Oko 1500 potpisa sam uspeo dole da dešifrujem i da skupim. Jedan od tih potpisa na kojeg sam naleteo sa jednim straim istraživačem je i potpis čuvenog i opasnog „ Gavre“ , koji više nije među živima, a  koga su ubili na Zmajevcu kad je bio čuveni odstrel, zbog nedela u kome je isti ubio 2 policajca. Onda u drugim hodnicima takozvanim štekovima, našli smo datume koji dokazuju da se on nalazio dole neposredno u vreme posle tog ubistva. Takođe sudbine mnogih potpisa naći će se u knjizi koju pišem “Tragom potpisa”.

008

Jedan od Gavrinih potpisa, potpis pronašao Sabadi Zoltan

Zapravo, ja sam probao sa tim starim istraživačima još negde pre 2000 godine  da napravim saradnju. Dugi niz godina najvećeg stručnjaka za podzemlje kako se isti predstavljao bukvalno sam molio da odemo dole zajedno. Nije heo da idemo besplatno, tražio je usluge za uslugu, nudio sam mu pare i organizavao ekspedicije, samo je obećavao i taj se momenat nikada nije desio, pored mnogo učinjenih usluga i uvažavanja istog. Takođe bio sam uslovljen da ne sarađujem sa trojicom ljudi koji su ga pljuvali po internetu, štampi i koji su ga pokrali kako kaže od knjiga pa do znanja i mapa. Nisam ih poznavao, kasnije igrom slučaja upoznao sam i njih. Prvi mi je tražio 2004. velike pare da mi pokaže i nauči sistem podzemlja, na kraju ta cena je došla do 50 evra, ali od podzemlja video sam samo nadzemlje, drugi me je 2007. ostavio sa jednim momkom i njegovom trudnom ženom i totalnom mraku preko pola sata, iživljavajući se sa strahom i urlikanjem koje je trudna devojka ispuštala tražeći nas koji smo otišli na druge strane. Marko ka svetlu i izalzu, ja ka smradu koji je čovek ispuštao iz sebe.  Posle par pokušaja da se upristoji i da ovo u okviru udruženja dignemo na viši nivo nije urodilo plodom, jer je “kralj podzemlja” imao žešću dijagnozu, tgako da je pored postavljanja zamki  po podzemlju, palio gume, plastike, mazao ofset bojom klupe i mnogo štošta. Od 2010 do 2015. u više navrata pokušao sam sa više starih istraživača da zaronim, sve dok mi poslednji nije rekao “ja sam zamislio našu saradnju tako da ti radiš marketing, nadzemlje, fortifikacione elemente koji su za štrebere, a da ja kao ekspert i jednini poznavalac podzemlja peglam podzemlje. Vidim ti takođe peglaš i piskaraš neke mape i crteže dok vodimo dole ljude za lovu, od sada cepaj sam. Prljavo igraš koristiš ljude i kupiš znanje preko nekih starih istraživača. Nema ljutnje svako na svoju stranu”.

Bilo mi je žao, jer sam od svih tih poznavalaca tog poslednjeg najviše zgotivio, jer je imao nešto specifično i posebno u odnosu na ostale, a imao je zapravo iskustvo i staž koje ovi dole nisu imali, a kitili su se titulama bogova, careva, kraljeva.  On je bio za nas guštere“doktor podzemlja” sa svojom hard core pričom u potrazi za izgubljenim blagom i crkvom ispod podzemlja o kome je i Branislava Kovačević na moju inicijativu snimila dokumentarni film “Krtica” 2011. godine.

U tim ekspedicijama koje je bilo tačno 13 puta od kojih smo uradili 6 kao istraživači i 7 za lovu upoznao sam dosta ljudi koji su se zainteresovali za isto od kojih su neki bili moji više decenijski drugari, a neki skroz novi konzumenti viševekovne tajne.

Tada se jasno javio pojam za “sindrom katakombi” i “sindrom podzemlja”.
Sindrom katakombi imali su svi oni pre nas, pa čak i ljudi koji su uporedo krenuli s nama zajedno da istražuju koji nažalost nisu hteli da podele znanje i koji meni lično nisu verovali, jer ih je moja spoljašnosti i energija odbila.

Sindrom podzemlja počinje da se budi i mi se kao ekipa oformljavamo. Bukvalno svaki dan od početka I dela misije koja je počela 16.avgusta 2015. godine i završila se 23 decembra iste spuštali smo se u kontraminski sistem u proseku od po deset sati. Za ta 4 meseca pogotvo kada smo se odlepili od osnovnog znanja i zaronili malo po Harbzburškoj kanalizaciji i akvaduktovima tvrđave nakupili smo do tada oko dva meseca života u katakombama.

009

Ulazak u “Kraljevski” (Prim. aut.)  IV nivo kroz šaht dubok 11,9 metara. Jedini trenutno normalan ulaz 🙂
Fotografija: Aleksandar Gusman

NASTAVAK PRIČE SLEDEĆE NEDELJE !!!

(Visited 125 times, 1 visits today)

Leave a Reply