Nepolitikin Zabavnik

Priče iz ravnice

MAXIMUM ROKENROL – kada su i Devedesete bile DOBRE GODINE !

 Devedesetih godina prošlog veka se i pored silnih ratova, ničim izazvanih sankcija, bombardovanja i inflacija, ipak rado sećam. Verovatno veliki upitnik stoji iznad vaših glava i pitate se da li sam sasvim normalan ? Imam neke vrlo dobre argumente da vas ubedim u to –  poslednje decenije dvadesetog veka zaposlio sam se u firmi u kojoj i danas radim, oženio sam se ženom koju volim, dobio dvoje dece koje mi povremeno jedu džigericu, ali, generalno, mogu da budem ponosan na njih, jer su , evo, već postali ljudi
Skerliceva 7 danas

Skerlićeva 7 danas

…I sećam se ( Ja, sjećam se !! ) malene radnje u Skerlićevoj ulici broj 7. To vam je ona ulica desno iz Pašićeve, jedna pre Matice Srpske. Ta radnja je bila sve što sam sanjao i sve što sam dobio na javi. To je bio moj hram, rudnik zlata, moj izvor novoga, stecište istomišljenika i ljudi sličnog muzičkog ukusa. Ta prodavnica se zvala „MAXIMUM ROKENROL“ (po kultnom američkom punk časopisu / fanzinu) i držao ju je gazda Voja Žugić, punk rock pregalac / fanzinaš i čovek koji je zaslužan za pregršt dobrih ploča, diskova i kaseta, gomile fanzina i časopisa koje sam kupovao, sakupljao i upijao svaki ton, svaki stih i svaku reč iz njih.
Voja Žugić je kriv za to što sam veliki deo teško zarađenog novca, umesto da nosim kući, porodici, ostavljao u prodavnici, željan nove muzike, priče sa drugarima, dobrog zezanja kojeg, odgovorno tvrdim, retko gde u gradu , a i šire, je bilo tog kvaliteta i u tom obimu. Gazda Voja je bio čovek sa , verovatno, nekom vrstom bipolarnog poremećaja, jer su njegova stanja duha išla od totalne depresije do euforije ogromnih razmera, u zavisnosti od metereoloških prilika, nivoa adrenalina u krvi i broja popijenih piva toga dana, mada je i rakija dolazila u obzir. Bez obzira na to, moje mišljenje je da bi se na tom mestu, ispred ulaza u pasaž Skerlićeve broj 7, trebala izliti bar bista u spomen čoveku koji je najzaslužniji za (dobar) muzički ukus velikog dela jedne generacije.
Goja-Voja-MRR
 Prvo što mi pada na pamet kad se setim mog prvog susreta sa radnjom je ogroman (tako mi se bar sada čini) pult sa providnim staklom ispod kojeg su bili redovi bugarskih i poljskih kaseta, kasnije i subotičkih koje je snimao Mario, uglavnom metalskih bendova pitoresknih naziva Suffocation, Defecation, Immolation, Incatation :), tj. takva je bila moja percepcija, jer me je tada uglavnom zanimao taj deo undergrounda. I sve sam ja to  morao da imam, ljuti metalac, željan čvrstih rifova i besnih vokala, duplih bas bubnjeva i besmislenih tekstova o smrti i satanizmu. Iza pulta je sedeo uglavnom, blago nasmešeni i ljubazni, tada poznanik, danas moj prijatelj, Goja, legenda novosadske punk i HC scene uvek spreman da nekim savetom pomogne ili uputi potencijalnog kupca šta je to najbolje što bi mogao da kupi ili barem posluša. Bilo je davanja kaseta i na revers, puštanja treće stvari sa B strane, premotavanja na početak pesme i sličnih izvršavanja želja kupaca. Sasvim normalno, jer to nije bila obična prodavnica. To je bilo mesto gde su se okupljali – DRUGAČIJI. A ja sam bio ponosan što sam bio deo njih. Isprva su malo potcenjivački gledali na moju dugu kosu (koju sam kasnije i skratio, pa pod stare dane ponovo pustio) ili na gornjak sa prišivačima i majice sa aplikacijama death metal bendova. Vrlo brzo su me prihvatili kao sebi ravnoga i dovoljno različitog od onog što je tada važilo za normalno, pa sam postao deo tog miljea, alternativnog, pankerskog, rokenrolerskog…

Maximum-Fokus
…Na drugi pogled, sećam se polica sa diskovima, originalima, izdanja kultnih izdavačkih kuča kao što su Amphetamine Reptile, Alternative Tentacles, Sub Pop, Bad Taste Records, Dischord, Epitaph, Fat Wreck i gomila drugih tada za mene isprva nepoznatih, a kasnije itekako omiljenih. I dan-danas neke od diskova slušam na mom plejeru, nekima se izgubio trag, a desetine, možda i stotine kaseta koje sam kupio u MAXIMUMU sam kasnije prodao, onako sve đuture uz moju tadašnju kolekciju i za dobijene pare kupio svoj prvi kompjuter. U toj radnji sam upoznao gomilu ljudi, kasnije se sa nekima i sprijateljio, kratko vreme čak i radio u njoj (gazda Voja me isplaćivao u kasetama i diskovima, a ne u novcu), jedno vreme sam i pisao za verovatno najbolji fanzin (kratko vreme pravi časopis) tog vremena, „Tri Drugara“ .
Tri-drugara
Tamo sam, može se reći, proširio svoje vidike i izgradio svoj muzički ukus i pored metala zavoleo i neke pank (pogotovo Bad Religion, Millencolin i Snuff) i HC bendove (za to je već kriv Zgro, koji me je tovario kilogramima diskova od kojih najradije pamtim Earth Crisis, Ignite i Judge) , otkrio industrial pravac (naročito Pitch Shifter, GGFH i Die Krupps), otkrio i danas omiljene Helmet, Neurosis, Mudhoney, popio dosta piva (koje odavno ne pijem), proslavio rođenje oba deteta, upoznao mnogo muzičara tadašnje više nego jake novosadske scene (neki odavno nisu među živima, moram pomenuti makar Zorana Zarića Zareta i Ljubišu Georgijevića Ljuxa, legende koje su prerano otišle), momke iz Goblina, Six Pack, Eve Braun i mnogih drugih tada poznatih bendova, Zdenka Franjića, čoveka koji stoji iza etikete „Slušaj Najglasnije“ i koja nam je donela neverovatan broj autentičnih underground remek dela. I na treći pogled, sad već užaren i unezveren, pamtim duboke drvene kutije sa lepo poređanim LP pločama, u kojima se nalazilo pravo blago sa kompletnom diskografijom Ramonesa, Clasha ili Misfitsa. Bilo je tu i retkih singlova, ploča, pa i diskova donesenih na komisionu prodaju. Uvek je u hodniku bilo nekih ljudi koji su dolazili da nađu svoje društvo (da sam iz Sarajeva, rekao bih „svoju raju“) ili klinaca koji su se prebrojavali da vide imaju li dosta za neki singl ili kasetu ili čak nekih kreatura koji su jednostavno, morali da budu tu. Sve mi to sada izgleda idilično, nekima koji su zalutali u radnju sve je to bilo previše haotično, neobično, čak i jezivo. Kako kaže jedan stari šlager „ Pamtim samo sretne dane“ pa tako i MAXIMUM ROKENROL stavljam u jedan od najlepših perioda svoga života, mada on odistinski to nije bio, jer on zaista zaslužuje onu sočnu psovku najpoznatijeg novosadskog kantautora „ Ma, jebite se, devedesete !

Još jedan segment gazda Vojinog entuzijazma i ništa manje važan, je bila njegova izdavačka kuća Scorned za koju su prvi album “Maori i Crni Gonzales” u vidu kasete izdali, sada već veterani, Atheist Rap. Vrlo brzo, promenio je ime u Start Today Records i kroz njen rad je izvlačio iz bunara neke nove, talentovane bendove, ali i davao vetar u leđa već relativno poznatim sastavima kao što su bili obrenovački Oslobodioci (iliti The Liberators) i kragujevačke punk legende KBO!
start-today
Već kada mi je prvi put na pamet pala ideja da ovaj članak bude omaž najboljoj, najpopularnijoj i najkultnijoj muzičkoj prodavnici s kraja prošlog veka odlučio sam da u njega uključim i neke ljude koji su u nju kao i ja dolazili redovno i bili deo inventara. Neki ljudi fale jer ih jednostavno nisam pronašao ili ih se (sic!) nisam setio, neki nisu hteli da odgovore na pitanje, a ja nisam hteo da navaljujem. Zato u drugom, a sudeći po odzivu i trećem delu ovog članka, možete pročitati i njihov lični odgovor na jedinstveno pitanje : „Šta je vama značio „MAXIMUM ROKENROL“ ?

(Visited 537 times, 1 visits today)

7 Comments

  1. Tim Yo

    Jedna minorna ispravka: Maximum Rocknroll je američki fanzin

  2. Jeremiah

    NOFX, RANCID, PTTB, SNFU, NMN, MISFITS…

  3. Jeremiah021

    NOFX, RANCID, PTTB, SNFU, NMN, MISFITS…

  4. > ili klinaca koji su se prebrojavali da vide imaju li dosta za neki singl ili kasetu
    Ja sam bio jedan od tih klinaca.
    Definitivno najbolja muzička radnja u Srbiji, sa najboljim izborom u to vreme (a i sada bi lako bili najbolji).

  5. Rodoljub

    Odlična šetnja stazom sećanja!

  6. Defac

    A onda je simpatični gazda Voja oladio hrpu Novosađana i zbrisao s njihovom lovom, pod plaštom građevinskog investitora…

Leave a Reply