Naš Marko Kovačić je ovim razgovorom pokušao da nam približi jedan izuzetno interesantan bend koji meša etno sa svim mogućim muzičkim žanrovima. Osim što su talentovani vrlo su i duhoviti, pa pročitajte šta su sve rekli našem saradniku u specijalnom intervjuu za DOTKOM

cinkuši stol

    Cinkuši, vesela glazbena družina, čiji nastupi i albumi haraju ovim prostorima već 20 godina, dva člana družbe govore o novom, još ne objavljenom albumu „Krava na orehu“, počecima, snimanjima i koncertima tokom svoje karijere. Osobno sam bio na barem 50-tak nastupa i uvijek iz nova ušao u njihovu priču i ludo se zabavio, naplesao i nešto novoga primjetio i naučio. Ako posjetite njihov nastup suze i smijeh su zagarantirani. Vantjelesno iskustvo. Upoznajmo ih.

nataša nebojša 1

Nataša Radušić(mandolina i vokal) i Nebojša Stijačič(el.gitara)

„Ne možemo ništa reći o sebi, jer smo sve zaboravili, ali znamo sve odsvirati.“ – izjava prije razgovora

Svirate li vi u stvari blues?

Nebojša: Ja mislim da svakako ima i bluesa sigurno, ne možda kako su to harmonijski obrati u bluesu, ali ima ga u atmosferi i pristupu, kao što ima i jazza, što je pokojni Boško Petrović već davno konstatirao, on je rekao da mi u stvari sviramo jazz. Ima tu popa, psihodelije, raznih začina i standardne baze kao etna i autorstva, kad sve to izmješaš dobiješ Cinkuše. Recimo pravi opaljeni blues je primjer u pjesmi sa Tetom Lizom i Boškom Petrovićem u „Sedi si kraj mene“.

Nataša, što se sječaš sa početka Cinkuša? Prve slike.

Nataša: Ono kad su kotač zmislili?! Prva priča je bila ritam sekcija: bas, gitara, violina i mandolina. Mi smo se dogovorili da nam je 1997. u stvari nekakav početak, došao je Marko Meštrović na Đembama i imali smo nastup u Stonu ( ) , a tada smo upoznali Nebojšu, koji je radio prilog o festivalu za televiziju, on se malo kasnije pridružio na električnoj gitari.
Ustvari baza Cinkuša se upoznala u birtiji i nastavila družiti po planinarskim domovima.

1999. bila je jako aktivna i presudna.

Nataša: Prije našeg samostalnog prvog albuma smo snimili Teti Lizi (Elizabeta Toplek) album, „Moje Međimurje“ . Tada smo putova dva ili tri puta tjedno gore u Međimurje (najsjeverniji dio Hrvatske) u Čakovec, vozili smo se sa autićima našim, s Golfovima, četvorkama, karavanima, Nebojša je djelom inicirao taj album, ali još nije svirao sa nama…

Nataša i Ilse Roskam

                                                           (foto : Lasta Slaviček)

Kako je došlo do ideje za taj album?

Nebojša: 1997. je bio festival u Stonu i tamo je bila i Teta Liza, tada sam ih sve upoznao, a negdje malo kasnije se pojavila inicijativa od Darka Belovića, koji je radio na radiju i imao tada studio, došli smo ideje da Teta Liza zazvuči na World music, jer ona je do tada bila isključivo u folkloru ili acapela ili uz tamburaše. Tako smo počeli putovati svaki vikend u njegov studio, snimalo se u komadu po 2-3 pjesme, to ti se onako samo bend čuje i ajmo, zvuči fakat fenomenalno, reducirano, ali baš onako pravo životno i iskreno. Sve je odsvirano uživo i ostavili smo par greškica da bude autentično. Album koji je uspio, a nismo uopće očekivali takav rezultat.

Bilo bi dobro napraviti reizdanje toga albuma.

Nebojša: Ja imam CD, možemo sa njega kopirati, a master nemamo, Darko je umro, tko zna gdje je to, studio je odavno rasturen. Raspitat ću se malo, dobra ideja zato što je to povijesno vrijedan album.

Onda ste krenuli snimati svoj prvijenac?

Nebojša: To ti je bio dil, da Cinkuši snime Teti Lizi album, a potom za uzvrat dobiju snimanje svoga materijala. Ja sam tek nakon „Zelenog kadra“ ušao sa el. gitarom u bend.

Nataša: Prvi album je snimljen sa nas pet i tad nam je gitaru snimil gitarist iz Legena Ivan Koprivčević Kopriva, sjećam se fenomenalne promocije u KSET-u, dofurali smo dve legende, Čiču i Čitu, to je bilo ono kada je Čita sviraj bajsa u nekoj pauzi i onda je krenul padat i svi su se čopili za bajsa, a on je opal.

Šest godina diskografske pauze, slijedi album „Domesticus Vulgaris“ 2005.

Nebojša: Vrlo težak i mukotrpan porod je to bio (Nataša: Kak je prvi bil lepi, tak je taj bil teški), taj je bio baš krpanje, nije to bio sindrom drugog albuma, mi nismo imali izdavača i nismo imali novaca i onda smo morali krpat, onda smo u SUZY-ju snimali u bivšem studiju, pa se brljalo, malo tu, pa malo tamo, svugdje se nešto smimalo i dobili smo jednu papazijaniju od koje je trebalo nešto napraviti, neko ludilo…kanale se nije moglo odvojiti…uf teško.

Ajmo onda bolje dalje do 2009. i „Špiritus sanctus“-a, proglašenog najboljim albumom etno glazbe te godine i po mnogima najbolji i najcjelovitiji album Cinkuša.

Nebojša: Tu se vidi da je bend dozreo, da su sve one ideje koje su se prije vukle i koje su bile jasne već na prvom albumu su kroz ovaj drugi se malo mučile zbog svih okolnosti i na njemu je došlo do katarze, sve je prasnulo. Bio je to maksimum i svirački i autorski u tom trenutku.
Špiritus je dosta odredio i naš budući, snimljeni album. Dosta su bliski.

Nataša: Bili smo jako sretni kad smo Špiritusu Sanctusu dali to ime i tad smo rekli to je neko sveto trojstvo: Zeleni kader, Domesticus Vulgaris i Špiritus Sanctus.

Nakon toga upustili ste se u live izdanje, ono u čemu su Cinkuši najbolji. Album „Uživancija“ iz 2011. ujedno je i zadnje izdanje benda. Dvostruki CD i DVD.

Nebojša: To ti je stara fora, kad bend sazre ti ideš van sa liveom, prije toga ne misliš da ideš radit live.

Tima i Mirko Leptiri u akciji

                                                           (foto : Lasta Slaviček)

Novi album je već duže vrijeme snimljen. Malo da napravimo promociju prije zvaničnog izdavanja.

Nataša: Već je snimljen, već godinu dana je spreman. Zvat će se „Krava na orehu“, inače jedna od Krležinih balada. Kompletna stvar je izvorno na njemačkom. Deset je pjesama, ugostili smo Darka Rundeka (Tiček), Zokija iz Picksiebnera (Deca, moja deca) . Mi bismo definitivno prije kraja godine htjeli da izađe. Punopravni član benda postao je i Nikola Santro na trombonu, legendarni član Haustora, a na albumu je i jedna njegova autorska pjesma „Baba“. Jako smo zadovoljni sa materijalom, ponovo smo uživali kao da nam je prvi.

Nebojša: Album je gotov, ali imamo financijskih problema, pa se tu riješavaju stvari i zato kasnimo. Ali drhtimo od uzbuđenja kao mala djeca. Dobar album. Veselimo se predstavljanju.

Povezanost od početka sa Miroslavom Krležom.

Nataša: Dogodila se jako prirodno, zato što ga Mirko, gitarista i vokal obožava i drži ga na najvažnijem mjestu u kući, redovito lista i tak da nas je zarazio i dogodilo se da dosta stvari imamo od Krleže. Osobno volim te Krležine stvari i radit i svirat, jer se tu malo angažiramo, malo si damo maha i slobode.

cinkuši fronta

Cinkuši i kazalište?

Nataša: Mi volimo tu glazbu, a ona ispada da je jako kazališna i filmska i imali smo razne suradnje. Radimli smo za MedvešekovuČovjek koji je spasio Europu“, radili smo „Hamleta“ u Vitezovoj režiji, nedavno smo pisali glazbu za Virovitičko kazalište Galovićevu dramu „Pred smrt“. Radili smo i plesne predstave, za ansambl „Liberdance“, Rajka Pavlića.

Svirke po inozemstvu?

Nataša: Ja ću nabrajati zemlje, a ti Nebojša festivale…Slovenija, Srbija, Austrija, Mađarska, Italija, Malta, Poljska, Češka, Švicarska, Belgija, Nizozemska i Njemačka isto više puta. U službi kazališta svirali smo po Americi u predstavi, svirali, pjevali i po nešto i glumili.

Cinkuši su egzotični i za Dalmaciju…kako ljudi vani prihvaćaju vaš izražaj?

nataša nebojša 2a

Nataša: Domaći najmanje žele egzotiku.

Nebojša: Posebnost Cinkuša je ta da gdje god dođu, na koje jezično područje, dakle ni u Dalmaciji nas nitko ne razumije, a kamoli vani. Očito je ta energija šifra koja otvara te brave, jednostavno, svi se otvore i to bude uvijek ili s osmjehom ili u pokretu i plesu. U Dalmaciji je bilo zanimljivo, svirali smo koncert u Splitu, gdje je raja to prepoznala, gdje su kao pjevali sa nama, a ja sam shvatio po njima da oni gledaju u usta pjevačima, te pokušavaju ponavljati fonetski ono što čuju. Posebno bih izdvojio Poljski Woodstock, u trenutku kad smo svirali je bilo 250 tisuća ljudi, imali smo dobar termin, svirali smo u sedam navečer, što je blizu glavnih događanja. Te godine su nastupili The Stranglersi…mnoštvo izvođača, subkultura, u vrhu oko pola milijuna posjetitelja.

Ispušni ventil ili potreba?

Nataša: Ja bih rekla i jedno i drugo, u prvom momentu ti je ispušni ventil, jer dođeš napucan sa svim i svačim i malo se ispušeš, a onda postoji potreba, postoji dosta dobrih ideja za raditi i više, igrati se, eksperimentirat sa glazbom i instrumentima. Za sada se ovako bavimo konkretnim glazbenim brojevima; singl- album – koncert. Ja sam žena u bendu i mogu reći da je divno raditi sa dečkima, evo već 20 godina, da ne valja ne bi toliko trajali. Evo imam još par dana ovog nekog usputnog posla, onda uzimam bič, trzalicu i idemo se baviti glazbom.

Rajder za hranu na koncertima?

Nataša: Pizza je zabranjena već godinama, piše „local food and drink“, uvjek smo bolje svirali tamo gdje smo dobro jeli i pili, a duša je uvijek žedna.
Nebojša: A količinu obično usmeno dogovaramo, da ih ne zaplašimo. Prije smo bili malo divlji, ali smo se primirili, godine, zdravlje…

Nataša: Ali samo malo smo se primirili….

Brico i Cinkuši

                                                               (foto : Lasta Slaviček)

Posebno za izdvojiti?

Nataša: Euterpe projekt (domaćinski bend koji je baza i glazbene putnike namjernike, mlade virtuoze, koji donesu nešto svoje i zajedno sa baznim bendom naprave neku suradnju-koncert-snimku), 2015 godine…gdje smo mi bili bazni bend i dobili smo goste koje nismo birali, koje nam pošalju „padobranom“: zgodna holanđanka Ilse Roskam na harmonici, dragom mladog grka Georga Pappasa na lutnji i dobili smo Bricuuuu (Zoran Bugarski) iz Novog Sada na tamburici i napravili smo jako lijepi koncert. Naš predstavnik -solista u Srbiji je bio Marko First (gajde, ljerica, violina)

Nebojša: Večer prije Zg nastupa kod Time iz benda u dvorištu Brica je napravio fenomenalan fiš, majstorski, sviralo se do jutarnjih sati, session do iznemoglosti, a dečki se nisu pobratimili, nego poleptirili (Tima i Mirko, vokali Cinkuša imaju već odavno istetoviranog leptira, kao uspomenu na jednu burnu noć-jutro u tatoo shopu).

cinkuši

20 godina Cinkuša?!

Nebojša: Uff…kad se sjetiš tih 20 godina i tih svih putovanja i koncerata, koje većinom pamtimo kao sve dobro, onda ti to daje zadovoljstvo, najviše što si sa ljudima sa kojima se dobro osjećaš i publikom i bendom. Jedan moj prijatelj, duhovnjak je vrlo lijepo rekao da muzika harmonizira, pa ako se netko bavi sa glazbom onda to ima prednost da je harmoniziran i da te glazba čuva i u zdravstvenom smislu.

Nataša: Sve je bilo tako kako je trebalo biti, sve je imalo svoju frazu i mislim da smo mi k’o prasci, mi smo toliko u stvari bili sretni, imali smo krasnih događaja koje nismo planirali, nismo se previše namučili da bi do njih došli…nikad previše ambiciozni, uvijek spontani…uvijek smo uživali

20 godina uživancije!

Za kraj, samo da vam navedemo kompletnu postavu Cinkuša : 

Mirko Radušićvokal, gitara / Tihomir Kruhonjavokal, bas / Nataša B. Radušićmandolina, vokal / Marko Meštrovićbubanj / Nebojša Stijačićel. gitara / Nikola Santrotrombon, udaraljke / Marko Firstviolina / Igor Barićviolina na bolovanju