Nepolitikin Zabavnik

Otvoreni Prelom Duše

Zmijska poema

Brightly coloured parrot snake

 
„Tvoje ruke u neskladu, između zbilje i sna…“, slušao sam muziku i igrao svoj šamanski ples, baš kao što je i Morison nekada. Planina je bila hladna, ali čudnovato meni nije bilo hladno. Ne. Ne danas. Moja cigareta je mirisala na zemlju, i privučen kao magijom, pojavio se neki mladić. Kao da hoće nešto da me pita. Vozi monocikl dok me gleda. Inače voli da hoda i na štulama. Na žici. Hoda na žici.
On miriše na mladi znoj, i na pečurke. I stari borovi se stide zbog toga. Želi da se popne na njihov vrh. On je akrobata, i hoće da mi to dokaže. Misli da mu ne verujem. Ja verujem. U udaljenoj kući začuli su se smeh i lavež i pojavi se devojka koja vodi dva visoka psa. Lepa je, i ja je posmatram, sa ta dva psa koje vodi izgleda kao izvesna ratnička boginja. Momak je poznaje i priznaje mi da je bio zaljubljen u nju. Nije više. Zove se Jana, a ja upitah „sa i, ili sa j?“ Nasmejali smo se.
monocycle
Došla je do nas smireno. I psi su bili mirni.  Pozvala nas je na doručak. Kod nje u kući nije bilo nameštaja, i posedali smo na pod da jedemo. Doručak je bio ukusan, ali nisam bio siguran šta sam pojeo tom prilikom. Nepoznati mladić (za koga kasnije saznajem da se zove Nikola), odlazi da vozi monocikl. „On je akrobata“, pomislih.
„Ja sam Jana.“ rekla je kada smo ostali sami. „Sa i, ili sa j?“ upitao sam spremno. Nasmejali smo se.

Lepa je. Njeno telo odisalo je izuzetnom pokretljivošću. Način na koji je ustajala sa poda bio je grandiozan. Ja sam, međutim, ispadao smešan sa svojim leđnim akrobacijama tom prilikom. Besramno sam posmatrao njeno telo kako se uvija prilikom ustajanja, gipko i ispunjeno mladošću. Nazreo sam svaki mišić, svaki otkucaj srca. Znala je da je gledam. Uočavam prozirne maljice na njenim rukama. Bestidna je.
Otkrivala je svoje savršene zube dok je pričala. Ja sam retko učestvovao u dijalogu. To mi je smetalo da je posmatram. Primetio sam da ima riđu kosu, i obrve. Ili je to samo odsjaj krvavo crvenog planinskog sutona. Pustila je Dorse na malom modernom uređaju. „Strange Days“. Tiho sam joj rekao „to je pesma koja me proganja“. Moja proganjajuća pesma. Posmatram je. Lepa je. Sočna toplota njenog dodira mi prija. Prija i njoj i sada smo počeli da se  ponašamo kao radoznala deca. Prestala je da priča, a mene nije bilo briga. Puna samopouzdanja i tečno, uvukla me je u vrtlog zbunjenih emocija, i  sna. Pomislio sam na klupko zmija. Ono koje se presijava testosteronskim znojem tih životinja. Ima ih na stotine u jednom klupku. Ja sam se osećao poput jedne zmije u tom groznom klupku. Vrteo sam se u teškom mraku, natopljenom hormonima i požudom, tarući se o tuđa tela. Zmije su hladnokrvna stvorenja, ali meni nije bilo hladno. Ne. Ne danas.
ginger-girl
Jutro joj je obojilo kosu u kafu, i otkrilo pege na grudima. „Ja nemam običaj da se umivam.“, rekao sam trljajući oči. Hodala je bosa, i pričala gluposti o vremenu, skijanju, stazama. Uhvatila me je za obraze i pogledala u oči.
„Ja odlazim večeras.“ rekla je gotovo vesela.
„Znam.“
„Kako znaš?“
„Zato što se ja zaljubljujem samo u žene koje ne postoje“ rekao sam duboko. Osećao sam se smešno i poželeo sam onaj monocikl. Da se odvezem. U neki cirkus.

„Ali, ja postojim.“
„Čija je ovo kuća?“ skrenuo sam sa teme.
Slegla je ramenima.
„A Čiji su psi?“ upitao sam znatiželjnije.
Slegla je ramenima.
Otišla je sretna i samouverena. „Još jedan krug“ rekla je. „Te zmije su stvarno nešto“, razmišljao sam razmazujući se po tuđim jastucima. Nakon onolike orgije, i onolike strasti u zmijskom klupku, one nastavljaju same. Niko im ne treba. Okrenu se i odu svojim putem. Možda još jedan krug? Možda upravo to i kažu. Na tom njihovom zmijskom jeziku.
Jutro je bilo maglovito i hladno. Činilo mi se da planina uzdiše. Jana je pričala o vremenu, ali ja se nisam uspeo setiti nijedne informacije.
„Dođavola!“ podigoh kragnu.
Da, baš je hladno.
Hladno je.

(Visited 46 times, 1 visits today)

Leave a Reply