Nepolitikin Zabavnik

Otvoreni Prelom Duše

Džep starih farmerki

Dugo je lutao. Radio kao konobar u Londonu, kao taksista u Minhenu, bio partner u firmi svog drugara iz srednje škole u Moskvi.
Vratio se u svoje rodno mesto posle dvadeset godina.  Zatekao je ostarele roditelje, oronulu kuću, čuo je da su se devojčice koje su nekada bile zaljubljene u njega udale i već imaju po dvoje dece.
Samo je on, Janko, ostao sam. Ima ostarele roditelje, rodbinu i komšiluk od kojih se udaljio, i novac na računu strane banke.
Gde sam bio, šta sam radio, pitao se jednog letnjeg dana dok je pakovao stare stvari u crnu kesu, spreman da ih baci ili možda opere i odnese u Crveni krst.
Rešio je da sredi svoj život. Za početak će srediti roditeljsku kuću.
****
stari-gramofon-iskra-slika
Nije dozvolio majci da mu pomogne oko sređivanja sobe i pakovanja starih stvari.
Knjige će sačuvati. Ploče takođe. I stari gramofon. Plakete dobijene za odličan uspeh u školi, i kasnije na fakultetu, takođe je planirao da sačuva.
Otvorio je orman i istog sekunda osetio miris ustajalosti. “ Sve bacam, ovaj miris ne može da izvetri, sramota je da bilo kome poklanjam ovu starudiju“ razmišljao je dok je brzim pokretima vadio garderobu.
Gomila se povećavala. Na vrhu su stajale stare farmerke. Voleo ih je. Bile su mu omiljeni deo garderobe, pored starki.
Uzeo ih je u ruke, i na njima se osećao onaj miris ustajalosti, ali to mu nije bilo važno. Primetio je da ima nešto u džepovima. U desnom-maramice i potrošena karta za prevoz, ona žuta „pantljičara“. I mentol bombona.

U levom džepu papir formata A4, ispisan njegovim rukopisom. Seo je na krevet, i odlučio da vidi šta je to pisao i kada.
Najdraža moja Svetlana, 
Dobio sam u Beogradu pasoš i vizu za Englesku. Ovde nema posla za diplomiranog građevinskog inženjera. Nema ga ni u Beogradu. Firme su propale, zemlja je pod sankcijama, moram da palim odavde. Cvele kaže da je London super. Probaću da se snađem. Ovde sam još par dana, da utešim matorce i obećam da ću se brzo vratiti. Čim zaradim malo para, da nešto ovde počnem.
Ah, o čemu ti ja pišem. Bavim se praznim mestima, frazama, teško mi je da nađem odgovarajuće reči za Tebe.
Ceco, zlato moje, želeo sam porodicu sa Tobom. Maštao o našoj deci. O automobilu, novom, onom sa Sajma automobila, i želeo da se Ti voziš pored mene. Snovi Svetlana, snovi.
Povredila si me. I to je jedan od razloga što odlazim. Rekla si mi da sam golja i da od mene, i pored fakulteta, nikad neće postati čovek. Nisam ti dozvolio jedan otvoreni razgovor na kome si insistirala nekoliko večeri kasnije.
Odlazim, i napuštam i tebe i roditelje i društvo, sve vas. Hoću da postanem čovek. Ovde to ne mogu.
Volim te. Uvek sam te voleo i uvek ću te voleti. I opraštam ti reči izgovorene u afektu. Sada znam da su izgovorene u afektu, ali ipak nemam hrabrosti da se lično sa Tobom pozdravim. Čuvaj se..“
pismo
Pismo napisano Svetlani pre mnogo, mnogo godina. Farmerke i sve što je bilo u desnom džepu, bacio je na vrh gomile.
Pismo je sačuvao. Na trenutak se vratio u prošlost i setio se te ljubavi. Ljubavi čija priča nije imala kraj. Jednostavno je otišao iz zemlje. Pismo joj nije poslao.
Često je u predgrađima Londona i Minhena u kojima je živeo, često je razmišljao o Svetlani. I u ledom okovanoj Moskvi, jedne zime je hteo da je zove, moli za oproštaj što je otišao bez pozdrava. I da je zove da dođe, da bude sa njim.
Nijedna Engleskinja, Nemica ili Ruskinja nisu joj bile ni do kolena. Ali nešto, neka neobjašnjiva sila nije mu dozvolila da je pozove.
*****
Vratio se u kuhinju gde je majka spremala ručak i njegovu omiljenu doboš tortu.
Zašto se mučiš sa tolikim kuvanjem, kada nam sutra dolaze majstori, da sređuju kuću”?
Navikla sam sine, a i red je da pojedeš nešto slatko, dosta si toga uradio danas. Pripremio majstorima sve, eto osim ove kuhinje.
Mama..kako je Svetlana, gde je, da li se udala, ima li decu”?
O sine..nikada nisam htela o tome telefonom. Mesec dana pošto si ti otišao, nesmotreno je prelazila ulicu i eto…
Izašao je iz kuhinje, i zatim i iz kuće.
Šetao je besciljno. Mrak je padao na njegov grad. Seo je na klupu i zaplakao. Niko nije morao dalje da mu objašnjava. Patila je za njim. Bila zbunjena i tužna.
groblje
Narednog jutra, je otišao na groblje. Našao je grob. Stavio je cveće, zapalio sveću. Na odlasku je ostavio pismo koje je pronašao u džepu starih farmerki.

Rada Čeh 
Rada Čeh je naša drugarica, blogerka koja na blogovima http://www.slucajnadomacica.rshttps://nocnasaputanja.wordpress.com piše kratke priče, svoja zapažanja i impresije današnjim društvom i vremenom. Ovo je prvo Radino gostovanje na DOTKOMu što ne znači da će biti i poslednje. Tu smo da se ispomažemo i zajednički borimo protiv neukusa.

(Visited 42 times, 1 visits today)

5 Comments

  1. Znamo se..

  2. Odlična priča…

  3. Rada

    Hvala 🙂

  4. Anonymous

    Kratka, dinamična, nabijena emocijama. Dobro došla, Rado!

    • Cvećka

      Ja sam ovaj anonimus, ali pretvaram se u Cvećku kada se ulogujem. Pssst. ?

Leave a Reply